<	ožujak, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Ožujak 2010 (4)
Listopad 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (15)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kako bih razvio naviku pisanja, odlučio sam pisati svaki dan po sat vremena. Da bih se dodatno motivirao - otvorio sam blog.
Ovaj blog.

Za one koji žele znati više.

p.s. Osim kad je frka. :-)

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

Katapult
Udruga Katapult

K-blog
Katapult blog

Kraljevski puding
Enver Krivac piše o glazbi

Sat vremena dnevno

subota, 27.03.2010.

Čitanje u Discordiji Čitanje u Discordiji U petak Krivac i ja čitasmo u Discordiji. Bilo je zaista odlično! Ljudi su nas stvarno došli slušati i to je fantastično jer onda slušaju! Priznajem da sam bio malo zabrinut s obzirom na debakl u Tunelu pred Novu godinu, ali odvojene prostorije (mjesto za čitanje i šank) su pun pogodak u zemlji nekulturnih ljudi. Rekoh da ćemo opet doći u Discordiju, ne toliko zbog odvojenih prostorija koliko zbog ljubaznog osoblja i dobre atmosfere. Vidimo se!

četvrtak, 25.03.2010.

Književna događanja Danas idem na dva književna događaja. Jedan i drugi. Od 17 i 30 do 20:00. Baš veselo.

ponedjeljak, 22.03.2010.

Čitanje Pred neki dan sam dovršio duologiju Ilij i Olimp Dana Simmonsa. Što sam zaključio o pročitanome, može se iščitati na K-blogu. Danas ili već sutra, započet ću s Velikom bilježnicom Agate Kristof za koju sam čuo da je odlična. Pa, uskoro ću znati što se sviđa ljudima koji su mi je preporučili…

nedjelja, 21.03.2010.

I'm back Vratio sam se.

petak, 03.10.2008.

"Noć uz Rijeku" Evo, istina, nisam pisao dugo, ali mi je zato izišao iz tiska roman. Zove se "Noć uz Rijeku" i više o njemu možete saznati na blogu kojeg vodi moj (polu)frend DJ Dizni.

četvrtak, 26.06.2008.

Ša ima? Ništa. Prošlo je podosta vremena i još uvijek se nisam posvetio pisanju sat vremena svaki dan. Razloga ima puno, svi su validni i - beskorisni. No, još uvijek nisam kapitulirao i ugasio blog. I neka tako bude! Kao podsjetnik kojeg kliknem s vremena na vrijeme da vidim je li tko ostavio kakav komentar. Kao spomenik. Kao zvonik. Kao ono što i jest!

četvrtak, 24.01.2008.

Dragi moji povremeni klikeri i klikerice na satnadan! Želim vam se prije svega zahvaliti na komentarima jerbo zaista poticajno djeluju na mene iako se to ne vidi po količini postova. Ali nema veze. Hvala vam puno! Stvarno, od srca. Sad kada sam to riješio mogu vam se s velikim zadovoljstvom pohvaliti da sam danas gotovo dva sata radio na konceptu priče i da sam vrlo, vrlo zadovoljan sa stvarima koje su izronile. Koncept još nije gotov i ima još puno, puno posla, ali se počela nazirati glavna nit radnje i kristalizirati likovi. No, ono NAJVAŽNIJE što je proizišlo iz ovog dvosatnog umovanja je da će ova priča biti JOŠ JEDAN HIT! Ou jea! Nemate pojma što vas očekuje! Ne znam do kraja ni ja, ali ono što se nazire je, kako bi Krivac rekao, blasting! Juhuuuu!!! Blokada u pisanju ne postoji! To su gluposti! Potpisujem! Treba samo sjesti i raditi i stvari se počnu odvijati same od sebe, jedna povlačeći drugu. Nevjerojatno je lagano. I gušt! Ali zašto, ako je ovaj rad zaista veliki izvor moga zadovoljstva – a jest! izmišljam blokade? Zašto si ne dam pisati? Zašto se činim nesretnim/nezadovoljnim?

nedjelja, 13.01.2008.

Stari (radni naslov) – Pozdrav! – Pozdrav i teb, mladću! Potu se obraz trgne u poluosmjeh: – Teško da sam mladić. – Za me jes – lice zgužvano poput lisnatog tijesta pljune u prašinu i iskezi par olupina. – Šta je, je – druga se polovica lica pridruži prvoj. – Rec ti staruom Titu, kuoj s te tuo luoš vjetruov dopual uovu vukojebnu? – riječi poispadaju kroz labave usne. – Zalihe su mi se stanjile. – Svma s tanke uovi dana. Hi, hi, hi! I moug t uodma reć da ćeš uođ slabuo šta nać. – Ima šta tamo? – kimne glavom niz raspucani asfalt. – Ima i nema. Kak guod uoš. Al ne znam šta b išuo tam kad neš nać ništ št ouvd već nis! A uosm tuoga, nij baš pamtnuo vucarat se puo nepuoznatm mjestma kad s smrači. Pot je promatrao bradatu vilicu koja je cijedila sok iz raskvašenog crnog grumena lokalne travulje. Starac opet pljune. – Ima možda mjesta za prespavat? – zirne na užarenu naranču što je brzo zapadala za kosture nebodera u daljini. – Muožd im – muožd nem. Uovsi. – Vjerujem da bi se mogli nekako dogovorit. – Svašt imaš na seb. Muogl bi – zaključi stari mjerkajući ruksak. – Uđmo! Djedica gipko i brzo ustane. Tama ulaza ga proguta. S dolaskom sumraka vrućine naglo nestane, a iz udaljenijih dijelova umrlog grada večernji povjetarac donese neobične krikove. Pot zakorači u toplinu kuće i nađe se u prostoriji s improviziranom drvenom tezgom i nekolicinom pohabanih stolova okruženim nejednakim stolicama. U kutu je stajala zahrđala metalna bačva nemarno prerađena u improviziranu peć. Prozori su bili zazidani, a jedini izvor svjetla bio je odsjaj vatre na prljavom betonskom podu. – Sjed đe uoš, al bi ti najbuolje biluo tu kraj furne da ne uodam tam vam puo mraku kuo bjesna kuja! Pot skine naprtnjaču, a veliki samostrijel objesi preko naslona kvrgave stolice. – Nisam vidio natpis da je ovo gostiona. – Kuo je rekuo da je uovo guostjona? – Tako mi izgleda. – Rjetkuo tkuo najđe. Štouć s uonda pentrat i mećat natpis pa da skrham vrat? Pot se opet nasmije. – Neguo, da m rješmo nuoćenje i takuo tuo, pa da t muogu puoslužit, vidim da s nervuozan – reče sjedajući sučelice. – Bit ću slobodan i ponudit da iscjepam drva, vidio sam... – Tuo muog i ja – prekine ga čiča. – I nemoj m puokušavat farbat s tijem jeftinijem trikovma jer znam ja take kuo štou s ti. Znam d landrate uokuolo i svašt nađete, a ja sam, etuo, slučajnuo našuo uovu stvarcu, al m slabuo kuorist ak neam šta u nj za metnit. Pjegava koščata ruka klizne nad površinom stola i na njoj ostane revolver. – Stari je dobar! – pomisli Pot, puhne kroz nos i odmahne glavom. – Smijem ga pogledat? – Duobro s vid i uovako – držao ga je van Potova dosega. – Kolko? – zauzme gard. – Nuoćenje pet, večra tri i duorčak dva, a ak uoš juoš uzet vuode za puonjet i šta rane – juoš deset – okrene se i ispljune crnu tekućinu u peć. Pljuvačka zacvrči na pougljenom limu. – Previše. – Sam s rekuo: tanke zalie – kezio se zelenkastim patrljcima od zuba. – Nisu tolko. – Ne mouraš uzet duor'čak. – Deset za sve. – Za deset muoreš spavat napuolju! – vilica je poskakivala u gnječenju. – Možda i budem! – Vrata s tam! Pot se sjeti i zaboravi da nisu zaključana. – Jedanajst. Starac okrene glavu i pljune. – Dvanajst. Mljaskanje. – Četrnajst i nedam više! Pogledi. – Šesnajst! – popusti žilavi čiča. – Petnajst, al uzimam vode kolko mogu ponjet! – Muože! – povika djed i lupi naboranom šakom po stolu. – Evuo ruke! Tito ustane, dohvati s cigle na pećici veliki lonac stavi ga na pleh i ubaci dva drveta. Iznese tešku kockastu plastičnu posudu i okrugli žuti kukuruzni kruh. – Imaš l svuoju žlcu? – Imam. – Izvad je uonda ak ouš jest! Pot izvadi iz hlača žlicu zatim izbroji petnaest metaka i posloži ih na stol. Ubrzo je kidao komade kruha, umakao ih u gusti umak i sisajući gutao. U varivu je bilo kockastih komada vlaknastog mesa za koje uopće nije mario od koje su životinje i nepravilno isjeckan krumpir, a sve zajedno je bilo začinjeno jakim aromatičnim biljkama. Soli nije bilo, ali Pot nije mario jer se ionako teško prisjećao njenog okusa. Pojeo je koliko god je mogao. Tito odnese posudu i kruh, a donese staklenu bocu ispunjenu tamnom tekućinom i dvije različite čaše. Natoči ih. – Pruobaj! Pot sumnjičavo omiriše čašu. Nos je javljao gorko-slatki miris. Otpije gledajući domaćina kako čini isto. – Dobro je ovo, e! Šta je to? – Duomaća ljekarja. Hi, hi, hi... ja peko. Uovdje s t puočele rast svakakve travuljne u zadnje vrjeme, pa i ja iskuoristm najbuolje št muogu. Hi, hi, hi... Izuli su obuću, a noge ispružili prema vatri. Debeli smrad zatitra nosnicama vrlo kratko. – Kako se zove ovaj grad? – E! Sad se ne zuove nikakuo, al prije s zvauo Uosjek, al tuo j biluo davnuo... – Ma daj! – Uozbiljno! Znam ja! De, juoš nam natuoč! – pokaže na bocu. – Kako znaš? Pot napuni dvije čaše do vrha. Eksirali su i nasuli još. – Živjuo sam ja ouvdje. – Otkad? Pot primjeti da ga piće naglo uzima iako mu je želudac bio pun. – Uoduvjek. Nsam ja bježo kad s stvar zakuale. A ne, muoj gospodne! Ođe sam s ruodijo i uođe ću i skiknit! Taki sam t ja, naš? A sjećam t s ja svega! I kiša i puožara i vrućina i nereda i Zimomore. Čak i uong prje tuog! Da, da... Tuočno s ja sjećam kak j tuo sve puočelo uođ kuod nas. Imam goudna dvapu kuo ti! A sveg s sjećam! Sveg! Kuoda j juče biluo. Takuo sam t ja jednuom prje same uone Zimomore... Priča je startala s hrapavog jezika i virtuozno slalomirala kroz ostatke zuba da bi finiširala prolaskom preko ovješenih usana dok su se Potu kapci rušili svakom riječju. Shvati posljednjim krajičkom svijesti da nešto nije u redu. Stari nije zaključ'o. Nisam nikog vidio osim njega. Šta on radi ovdje sam? Prije negoli je uspio složiti mozaik, sjena ga povuče u dubinu. Snova nije bilo. Praznina. Žeđ, vrućina i suha usta puna zrnaste prašine napokon ga prisvjeste. – Koji kurac? Ležao je na pustom raskrižju u razrušenom gradu. Sjedne i osvrne se. Njegovog ruksaka, hrane, oružja i opreme nije bilo. – Pas mater! Čuturica s vodom stajala mu je na dohvat ruke. Povuče dva duga gutljaja. Dobro je, mogo sam bit žedan! nije popravilo raspoloženje. Ustane. Pogled je kasnio. Pimplavim pokretima zakači čuturicu za pojas i osloni se dlanovima o koljena duboko dišući. Otrese nabuhlu glavu i zakorači. Tijelo se ponašalo poput gumenog bombona. Jedva dotetura do srušene L konstrukcije semafora. Popucane ljuskice plavo-bijele boje pokrckaju pod stiskom gruba dlana. – Pa, jebote! Kakvo mi je sranje uvalio onaj stari!?

subota, 12.01.2008.

Tjedan dana kasnije... Ništa. Stigao sam srediti priču (postat ću je kasnije), ali koncept mi nije izronio. Imam nekoliko musavih ideja, ali mi izgledaju šuplje. Mislio sam tijekom cijelog tjedna što i kako ću napisati, ali ne ide. Smiješno. Da ne govorim o tome da nisam našao niti sat vremena u ovih sedam dana da sjednem i suočim se s tim vražjim konceptom. Baš katastrofa! To mi se uopće ne sviđa. Tješim se da je stvar u organizaciji vremena, ali mi se sve više i više čini da imam previše posla. Bojim se da u životu neću stići napraviti sve što bih želio.

nedjelja, 06.01.2008.

Rezime Blog je otvoren prije 3 i pol mjeseca. Tijekom tog vremena objavio sam 37 postova od mogućih cca. 75. Napisao sam 26 kartica što objavljenog što ne objavljenog teksta. 3 priče su vrijedne daljnjeg rada i eventualnog objavljivanja. Uzimajući u obzir to isto razdoblje 2006. godine kada sam napisao samo jednu priču od 5 kartica može se reći da sam napisao pet puta više teksta. Budem li želio održati ovakvu stopu rasta ove godine, od rujna do prosinca morat ću napisati 125 kartica. Ostavljeno je 83 komentara, a poziv na konstruktivno komentiranje priča je doživio potpuni fijasko. Iako prvobitna intencija otvaranja bloga nije ispunjena, zadovoljan sam jer sam barem nešto pisao. Vrijedna mi je informacija da sam u listopadu tijekom višednevnog uzastopnog pisanja priča osjetio potrebu i želju pisati preko vikenda. Glavni razlozi prestanka redovnog pisanja i gubitka kreativnog ushita su odustajanje od dnevno zadanog ritma pisanja (manjak samodiscipline) i nestajanje tema za pisanje (nedostatak inspiracije, šatro!). Uvođenje nove obveze u život zahtijeva dokidanje nekih starih navika, a to nikada nije lagano. Nastavit ću se truditi i dalje. Plan mi je bio nastaviti raditi na priči koju sam namjeravao poslati na ovogodišnji SFerin natječaj, ali sam promašio termin. Nikako mi nije jasno kako, ali nema veze. Priča se zove Stari i objavljena je u zbirci kratkih SF&F priča Bolja polovica, a zamislio sam je kao uvod u malo dužu priču. Koliko malo – nemam pojma. Sljedećih dana ću napraviti koncept, ponovo proći priču i postati je u komadu. Sad idem spavati jer se sutra ujutro dižem u sedam kako bih nastavio pisati sat vremena dnevno, a već sam nekoliko dana u minusu sa snom. Laku noć!